GORNJA KORITNICA: NEBOJŠIN GRAD, MESTO USNULE CIVILIZACIJE

Dok blaga februarska zima sanja mlado proleće, doskora nepoznati drevni grad iznad Gornje Koritnice nadomak Bele Palanke, misteriozna naseobina koje nema ni na jednoj arheološkoj karti , svakim danom sve više otkriva svoju raskoš i velelepne gradjevine u njoj. Nešto više od godinu dana svakodnevno Neobojša Bošković (50) sam sa svojim sinom Zdravkom (28) kopa tajanstveni grad sakriven u kamenom brdu zvanom Kula. Kopaju Boškovići po tačno utvrdjenom redu, detaljno, po etapama pazeći na svaki kamen ovog nesvakidašnjeg arheološkog otkrića.

Zbilja zvuči neverovatno, ali niko nije mogao čak ni da predpostavi šta sve krije strmoglava stena koritničke klisure.Pravu tajnu zna jedino Nebojša Bošković kome je u snu javljeno da se na pomenutom mestu nalazi velelepni carski grad. Sudeći po njegovom kazivanju dolazimo do zaključka da je upravo on reinkarnirani prvi čovek tog drevnog grada. Nebojša to i ne poriče, samo se zagonetno smeje i moli nas da budemo strpljivi kako bi nam ispričao sve detalje ove svojevrsne vizionarske misije.

Neke detalje je već ispričao poslenicima sedme sile, a neke je sačuvao samo za potpisnika ovih redova,jer je, kako kaže, znao da ćemo doći i to baš u pravi čas. "Svaka čas svim dobronamernim ljudima, ali ja sam znao da ćete Vi ovo shvatiti i razumeti baš onako kako treba" objašnjava nam Nebojša dok idemo ka tajanstvenom gradu iz njegovih snova  i dodaje

"Sve ću Vam ispričati dok budete gledali šta je meni dato da pronadjem. Ja ću baš tamo u mom gradu da Vam ispričam istinu o životu jedne civilizacije koja je nestala i reći ću Vam samo ono što mi bude dozvoljeno. Ništa preko toga."

Koračamo uz strme padine brda i saznajemo još neke tehničke detalje vezane za samo iskopavanje . Postoje i odredjeni problemi, ali Nebojša je nepokolebljiv, jer on mora da završi posao koji je započeo i to u tačno odredjenom roku. Od trenutka kada je primio vizionarsku poruku, njegov život i život njegove porodice usredsredjen je samo ka jednom cilju: iskopati ceo grad koji je još uvek većim delom sakriven u nedrima kamenitog brda iznad Koritnice.

"Početak svega  dogodio mi se u snu 31.januara prošle godine" seća se Nebojša pokazujući nam prve stepenice preko kojih se nekada davno ulazilo u grad. "A baš prethodnog dana na ovom mestu bio sam u lovu. Inače, ovo mesto se od pamtiveka zove Kula, a mesto gde sam otkopao hrišćansku crkvu narod je od davnina zvao crkvište. Niko nije znao zašto.

Čak ni moja prababa , koja se udala 1868. godine za mog pradedu, nije znala za ovaj grad i njegovu tajnu iako su ovde imali poajtu u kojoj su čuvali ovce. No, ja sam taj sanjao izmedju nedelje i ponedeljka prošle godine i u povratku, kad sam se vraćao, čujem neki čudan glas, prodoran, da te jeza uhvati sve do kostiju. Okrenem se ja nazad preko ramena i vidim neke ogromne ljude visoke 15 ili 20 metara, ogromne. Ja se osvrnem i gledam da pobegnem od njih, ali nigde nije bilo zaklona. Onako uplašen, krenem korak dva i padnem. I onda jedan od njih progovori:"Slušaj me sad dobro! Tu gde si seo..." Ja mu odgovorim da nisam seo nego sam pao. On ponovo reče : "Slušaj dobro! Gore imaš desno glog, levo krušku, tu su ti ulaz i stepenice." Znate, bili su to ljudi odeveni u neku vrstu mantija, rekao bih da su to bila neka sveštena lica."

Nebojša je odmah poslušao šta mu je rečeno i sutradan je izašao na označeno mesto iz sna i poečo sa kopanjem. Medjutim, i sam početak radova odvija se na jedan čudan i po mnogo čemu neuobičajen način.

"Sutradan, u ponedeljak ja negde oko 15 časova i 10 minuta znam da negde treba da idem, ali ne znam gde. Ipak sam otišao baš tamo gde mi je rečeno i uradio ono što mi je naloženo."

Medjutim, naš sagovornik nam objašnjava da se sve vizije nisu dogadjale u snu. Naprotiv. Na javi su mu se odigravale još neverovatnije stvari koje on objašnjava ovako:

"Pazite, ljudi se zavaravaju, mnogo se zavaravaju i žive u totalnoj zabludi i slepilu. Ništa ne razumeju. Ja, recimo, kad ne sanjam, mene neko uključi, uključi mi u datom trenutku odredjeni program i počinju da se odigravaju razne situacije. Želim da naglasim da su san i prikazivanje dve različite stvari.Mene neko, jednostavno, ubaci uključi u tačno odredjeni program i onda se odigravaju dogadjaji.Sve se odvija... Tog ponedeljka 31.januara prošle godine znao sam da negde treba da idem, medjutim, ja sam se zavalio na krevet i za trenutak zatvorio oči. Medjutim, odjednom sam čuo glas: "Odmah uzimaj pijuk i kod gloga izvadi jedan kamen, jednu ploču!" Popio sam kafu i momentalno otišao na mesto gde mi je rečeno. Prvi udarac pijukom pomeri se kamen ploča i ja nju iskopam. Od tog trenutak se za mene i za mog sina Zdravka računa nadnica. Bio je to početak našeg veličanstvenog posla od Boga datog. Sutradan smo na brdo izašli moj otac Božidar, moj sin Zdravko i ja. Krenuli smo sa radovima i naišli na otisak praseta u ploči od opeke. Pazite, tu je bio neki žrtvenik na kome su polagane žrtve. Može da priča ko šta hoće, ali tu je bilo pagansko svetilište. Pošto sam znao o čemu se radi, a takodje sam znao da su tu vrata zgrade hrama mi smo tu zaklali jedno prasence kakav je i red u takvim prilikama, narodski rečeno pustimo krv. Kada sam priložio tu žrtvu, osećao sam se pomalo čudno. Nešto me je gonilo da otkopam to mesto,ali ne znam šta. Nekoliko dana sam se tako osećao nedefinisano. Jednostavno, gonila me je neka nevidljiva sila."

Neki nemir je sve više obuzimao Nebojšu. Jedino što je znao u tom trenutku bila je činjenica da mora da sledi ono što mu je rečeno u njegovim vizijama. Otisnuo se na put pun neizvesnosti sa koga nema povratka ma kakva ga iskušenja pratila i odvraćala od konačnog cilja.

"Onog trenutka kada sam iskopao krst, kandilo i kadionicu osetio sam veliko olakšanje i neobjašnjivo spokojstvo. Nekoliko dana posle toga, čuo sam ponovo glas: "Ti si taj pravi čovek za taj grad!" Sve se ovo dogadjalo na javi baš ovde gde sada stojimo u mom gradu. Znate, ja ovde dok radim non stop razgovaram sa tim nevidljivim osobama koje mi daju upustva i sve mi govore šta , kako i gde da radim. Jednom mi se javio i moj pokojni deda Vladimir koji mi je rekao kakao da nadjem ovde sveto drvo zapis ili kako ga narod ovde zove miro. Ja sam ga zamolio da mi se pojavi da ga bar malo vidim, a ne samo da ga čujem. On mi nekako oštro odgovori: "Znaš šta, to si sad tražio od mene i nikada više!"

Junak ove priče nam otkriva još neke detalje vezane za njegove spoznaje o paralelnom svetu, za koji kaže da postoji, ali da svakome nije dato da shvati i dozna istinu o tome. Iako je živeo do prošle godine jednim idiličnim i uobičajenim životom, priznaje nam da ga je nešto uvek teralo da istražuje i analizira naoko sasvim bezazlene i obične stvari koje je on uvek posmatrao iz neke njegove, samo njemu bliske alternativne perspektive. Znao je još mnogo pre da će u pedesetoj godini života pronaći sebe, naravno, neznajući da će se ovo dogoditi baš ovako i na ovaj način.

"Pre tri godine, moj stari je sanjao jednu vodu. Stvarno je to interesantno koliko su životni tokovi ponekad neizvesni, trnoviti i nedokučivi. Dakle, moj otac je u snu sanjao jednog popa koji mu je došao na san i rekao :"Boško, tu, kod onog jasena, ujutru pre nego pustiš ovce da odeš i da izmeriš sa tvojim štapom 60 cm, da pobodeš taj svoj štap, da sačekaš malo dok ne izadje voda." Do tada tu nikada nije bila voda. Moj stari je sve uradio onako kako mu je u snu rekao i pop i voda se zaista pojavila ispod tog jasena. Odmah nam je u litarskoj flaši doneo i mi smo je pili. E, vidite, ta ista voda se nalazi i gore u mom gradu gde kopam i ona je lekovita, Tu vodu su nekadašnji stanovnici grada pili. Kako je nedstao grad, tako je nestala i voda. Inače, od trenutka kad sam popio tu vodu, počele su da se dešavaju neverovatne stvai, a i danas kada kopamo ovde u gradu, pijemo tu vodu."

Praktično ne prodje dan da Nebojša ne otkrije nešto novo na svom arheološkom nalazištu. Novine se odnose i na sveže prikazivanje dogadjaja , poruka, kako sam kaže, pokretnih slika kao na filmu.

"Ovde se uvek nešto dešava i to samo ja mogu da vidim.Recimo, još dok smo kopali moj sin  Zdravko i ja oko crkve onda mi se prikazala carska palata koju smo ubrzo po primljenoj poruci počeli da otkopavamo. Inače, hoću da napomenem da se ovde u gradu nalaze objekti stari 300 do 400 godina pre nove ere. Tu sve merimo i računamo u stopama, a pronašli smo i njihov metar koji je napravljen na kosti  životinje. No, ja ipak želim da se vratimo na prostor moje crkve koju sam iskopao. Na mestu gde sam otkopao krst , kandilo i kadionicu to je sada jedna improvizovana crkvica. Svetinja je to velika i tu obitava Sveti Duh i sa tim nema šale. Od trenutka kada sam pronašao ovu svetinju   postao sam prava osoba neznanog grada.

Često puta sam čuo i krike iz podzemnih odaja tako da nisam smeo da idem kući iako je bio mrkli mrak. U mom gradu me nije strah, a kući ne smem da idem. Sve je to tako bilo dok nisam pronašao kamen koji je čuvar grada, ali i naših strahova. Postavili smo ga na tačno odredjenom mestu  i od tada su nestali krici i glasovi zbog kojih smos se ponekad nelagodno osećali."

Nakon pronalaska krsta, kandila i kadionice, Nebojša dobija kompletnu viziju celog carskog grada. Nepogrešivo je odredio položaj zgrada, bogomolja, palate, podruma, odaja, stepenica... Ipak, okosnica ove priče počiva na veoma interesantnim porukama iz nekog drugog sveta. nama još nedokučivog.

"Vidim ja ceo ovaj moj grad" ponosno priča naš sagovornik dok zadovoljno posmatra još jednu u nizu novoiskopanih zidina "Čtrdesetosmog dana od početka mojih iskopavanja, naišao sam na jedan trougao,zidokaz, ili medje i ja sam išao po tim medjama,sve dok potpuno nisam osvojio ovaj moj grad. Nedostaju mi još dve medje , ali još nije trenutak da dodjem do njih. Ubrzo će se i to dogoditi.Medjutim, da se razumemo, neka dobro vode računa mnogi avanturisti i zli ljudi koji bi da oskrnave ovu nebesku iskopinu. Neboj ni da pomisle na tako nešto, jer će na njih i njihov porod pasti veliko prokletstvo koga se ne bi oslobodili hiljadama vekova.Normalno, svaki dobronameran čovek je dobrodošao.Rekoh, ovo je sveto mesto, postoji ovde i čudotvorna moć i sila, ali to će vreme najbolje da dokaže i pokaže o čemu se radi. pogotovo kada se na ovom mestu podigne crkva. Inače, ovde već ppostoji bogomolja iz ranohrišćanskog perioda stara oko 1800 godina, doduše, to su njeni ostaci, ali i to je dom Božiji i to mora da se poštuje. Pazite, ovde su živela dva naroda, dve civilizacije koje praktično nisu znale jedna za drugu, odnosno, ova mladja nije znala da je na ovom mestu već živela jedna mnogo starija civilizacija. Ja dalje vama ne mogu reći da li je neka kataklizma zbrisala obe ove civilizacije, ali bilo kako bilo, grad je bio maknut sa lica zemlje, praktično, zbrisan. Tada neobjašnjivo nestao, danas ponovo izranja iz zemlje i kamena. Kažem vam, otkrivena je jedna velika tajna. Mnoge stvari su zapravo na ovom mestu znamenja. Recimo, ovaj ovde dud koji raste iz kamena, a u prečniku od 20 km odavde nigde nema dudovine. Ovo plemenito drvo, drvo snage i zdravlja, raste iz živog kamena, crpe snagu i moć iz njega. U neka davna vremena u srpskim dvorištima je bilo nezamislivo da nema duda, jer kuću su činili domaćin, drvo dud i čeljad. Toga sada nema i to govori sve za sebe. Svi misle da se ispod ovog mog duda koji raste iz stene nalaze prepuni kazani sa zlatom, te da je ispod podrum riznica sa blagom. Ja znam da osim stene  i duda više ničega nema, a dokoni ljudi su u stanju da izmišlčjajui svakojake gluposti. Ne zameram im, jer ne znaju šta čitav ovaj kompleks predstavlja. Dalje, ima i onih koji pričaju da je u ovom mom gradu vladala neka čuma ili boleština, da je ovo začaran grad i tome slično. Čuvao Bog, i ja i moji ukućani smo svi živi i zdravi i nikome ništa ne fali. Ljudi pričaju svašta, ali ja ne marim mnogo za to i držim se upozorenja koje mi je dato : "Boga boj se, ničega ne boj se!" Ma, prijatelju, ljudi uopšte nisu svesni šta ja to kopam ovde. Ljujdi uopšte nisu svesni šta ja ovde otkrivam za celokupno čovečanstvo i našu decu koja dolaze. Na ovom mestu dve nestale civilizacije nalazi se direktan putokaz za budućnost čovečanstva. Ispočetka ja sam vodio i dnevnik iskopavanja, a onda mi po ko zna koji put nepoznati glas reče :" Ne muči se da zapisuješ, samo zažmuri i dobićeš odgovore za sve što te interesuje.!" Tako i radim kako mi je rečeno. Do sada nisam napravio ni jednu grešku, a neću ni ubuduće, znam to. U ovom trenutku, ne mogu da vam kažem kome je svecu posvećena crkva koju sam pronašao, a njegovo ime ću obelodaniti onog trenutka kada sde počne sa izgradnjom novog hrišćanskog hrama na ovom mestu. Ono što je novo i što po prvi put govorim vama je to da je ovaj grad vlasništvo tri brata koji su bili od jednoga oca, a dve matere. Dakle, polubraća su u pitanju. Na ovom mestu izraslo je još jedno srvo iz koga se granaju tri jaka i žilava stabla. Jedno je moje, a druga dva su znamenja mojih sinova Zdravka i Mikice. Dalje, sama stena na kojo je grad smešten, nalazi se na tri vrha, a ispod je ambis od dvesta metara. I dud o kome sam govorio započinje sve iz stabla sa po tri grane."

I dok tako pažljivo beležimo svaku misao  Nebojše Boškovića, njegov sin Zdravko se zdušno trudi da nam pokaže sve odaje i zgrade do kojih su stigli. Odjednom naš domaćin pomalo zvanično reče :"Žao mi je što i vi ne možete da vidite ovu masu ljudi koja prolazi pored nas i odlazi dole u arenu, biće valjda neka prestava. šta li..." Iznenadjeno pogledasmo u pravsu njegovog pogleda i osim usnule livade na obodu malde šume, ne3 videsmo ništa drugo.

"To su ljudi isto kao i mi, obučeni kao za ono njihovo vreme i prilike. Ima ovde i naroda iz drugih plemena. Sve se ovo dogadja daleko u prošlosti, a za mene je to sadašnjost. Teško je to objasniti. Velika je to civilizacija bila, nažalost nestala je iščezla... E, otkopao sam ja do sada više stotina kubika golog kamena, stenja i zemlje, moje iskopine su dublje nego one na Medijani. Tamo se ide u dubinu do sedamdesetak santimetara, a ja ovde idem i preko četiri metra u dubinu i kao što vidite sve je celo, neoštećeno, preživelo vekove da bi ga ponovo sunce grejalo."

Šta je otkrio Nebojša Bošković iz Gornje Koritnice kod Bele Palanke, pokazaće vreme. Za zvaničnu istoriju ova novootkrivena naseobina na kamenoj steni je još uvek nepoznanica. Tajnu čuva Nebojša, ali ne zadugo. Sledeći put kada se budemo sreli možda ćemo biti makar još za korak bliži istini. Unapred se radujemo tom novom susretu...

PRVA STRANA

Posjetilac od 6 Novembra 2001 918 Visitor from November 5. 2000

Copyright (C) November 2001, All rights reserved Dejan Stanković.
Web dizajn - Dejan Stanković

Zadnja izmena: Tuesday, November 06, 2001 06:00:54 PM